Foto: Autor
PITALI ME NEKI LJUDI JEDNOM
Pitali me neki ljudi jednom o gusarima subotom
postoji li trenutak kad mislim o njima
rekoh da postoji trenutak kad mislim
o papagajima i inim
na njihovim ramenima
da li su oni samo ponavljali
ili su rečenice sami sklapali
smrt je došla sa mojim krilima
predajte tovar ili sretnite svog tvorca
hodaćete po dasci između nebeskog i morskog plavetnila
ja sam Crnobradi predajte se vi ćosavi
pucajte u barutanu idemo svi dole
a ja ću da letim
moje govno znači sreća,
a moje olovo znači smrt
eto o tome ja razmišljam kad me pitate za gusare subotom…
UKRAO SAM TI ŠOU, MLADA DAMO
Ukrao sam ti šou, mlada damo
i to u momentu kad si se propinjala na prste a već si bila na stolici
sve u namjeri da uzmeš božićni kolač davno prije vremena
da, ukrao sam ti šou, mlada damo
iz sve snage lupajući kutlačom po pet puta popravljanom loncu
čisto da ti narušim balans
i sve su zakrpe ispale
i ciganin se pet puta okrenuo u grobu i prokleo i kredenac i svako uzvišeno mjesto na kojem kriju božićne kolače
onda sam te ulovio kišobranom osam puta popravljanih žica
a kolač je padao 11 sekundi
nožem osam puta oštrenim
smo ga presjekli na ravne časti
prethodno oduvavši prašinu sa poda
uz pobjedničko likovanje sa onog svijeta
dvije stvari ipak rade iako sam mrtav
da, ukrao sam ti šou, mlada damo
kradljivac jer zaradih zbog kišobrana osmijeh koji drugačije i ne bih
a možda i zato jer stomak nas nije mučio…
RAZJEBAN OD DIMA ALKOHOLA I RAZVODA
Jednom sam na minus 15 čuvao papagaja,
tropskog stvora od balkanskog minusa.
Svako jutro u 05.45h vrištao bi najprije, bez veze valjda, da pročisti grlo,
a onda u 06.00h “Ahahhhha, vidi ti se guza, vidi ti se guza!”
Smisao koji ja nisam shvatao dok nisam upoznao gazdaricu…
Neko poput Ave Gardner sa skupim slims cigaretama i klavirskim prstima zapešća opterećenih teškim zlatom.
Gospođo Vaš papagaj je opsesivan…
Neprestano u 06.00h ponavlja isto.
“Ah, to mu je ostalo od mog bivšeg! Zamislite, davao papagaju kože od sušene slanine jer je tobože pred kraj dana uvijek pomanjkalo igrački.”
Saslušah je ne trepćući…
Pučki prekvalifikovani čuvar krvavih očiju od nespavanja i potpuno razjeban od dima, alkohola i razvoda.
A tek kako je jezdila kroz prostor!
U jednoj ruci kavez a u drugoj muštikla i cigareta
To je jedini momenat kad sam zažalio što nisam snimio glasanje tog tropskog stvora u balkanskoj hladnoći.
Čovjek zaboravi miris
kretanje kroz prostor
trag ruža
liniju tijela
Ali to vrištanje neeeee nikako
Kao doživotni podsjetnik
“Ahahhhha, vidi ti se guza, vidi ti se guza!”
SNIJEG JE DOBAR
Snijeg je dobar jer je najsposobniji da prekrije očaj,
ogorčenost koja se naravno uvijek negira,
glumu naturščika napuštenu šezdesetih,
pozerstvo,
lažnu empatiju,
arheološke artefakte koje govore o starosti i prapočecima i većem pravu,
tragove nečiste savjesti,
novinske naslove koji svaki dan plaše,
prekrivena ogledala te ona zbog selfija otkrivena,
pseća govanca,
da otkrije žutim zapišanu teritoriju,
da pokloni šlagvort onima koji dan započinju sa tra la la la,
da sakrije razloge,
da ostavi vremena za izgovore,
da prošeta sunčane naočale,
da kažemo kako nas ne samo cijeli svijet mrzi, već i klima isto,
da se osjetimo dijelom Evropljani
da proročki možemo reći “Udari li južina satraće nas povodanj”
Na kraju da neko vrijeme ništa ne činimo držeći glavu u rukama!
PISMO BIVŠOJ DRAGOJ
Prozor mora pasti
Ti nisi iz tog vremena ali ja jesam i padao sam. Jednom izlazeći iz tramvaja na klizavim stepenicama. Svi su pogledali u mom pravcu. I svi su rekli ovako samo zaljubljeni padaju, ničice. Čak je i ciganka koja je dojila dijete pogledala. I mali je nakratko ispustio sisu i pogledao. Ali samo na pet sekundi da bi je ponovo obuhvatio objema rukama. A ja sam se tek podizao. Sporo i teško. Jedan deda je pričao kako je izvjesna baba ubila ljubavnika u susjednom selu. Onako slučajno, pogrešno ciljajući protivgradnim raketama. Pričali su da je i on pao ničice kad ga je pogodilo. Šta mora uraditi čovjek da ovako strada? Vradžbine su to i mora se nositi crvenu pantljiku dok si živ. Drugi put na ledu skrivenim netom palim snijegom. Prolaznici su stali i rekli ovako samo zaljubljeni padaju, ničice. Dvoje se ljubilo i para im je izlazila na noseve. Nakratko su prestali da bi me pogledali. Ali samo na pet sekundi i vratili se pametnijem poslu. Onomad sam u vozu negdje oko Maglaja (ili će biti Zavidovića ne mogu se sjetiti), pao kad je zakočilo kod jedne bijele kuće. Naravno, opet ničice. Oborio sam ražanj sa tek ispečenim jagnjetom i izvrnuo čitavu korpu pečenih pilića. Ljudi na svadbu pošli valjda i sve to nosili. Onako svih šezdeset svatova već pod gasom je viknulo Opaaaa. A ja sam se tek podizao, sporo i teško. Jednom sam pao u kafiću poslije Đurinog recitovanja zabranjene pjesme. Puno sam popio jer me pjesma dirnula. Poslije sam isljedniku tvrdio kako sam pao ničice jer sam zaljubljen. E, to ti vjerujem prijatelju! jer sasvim si plav i anemičan jer i ja sam takav bio kad me nosalo. Ajde ti povuci, biće ti lakše, oduzeli na vratima od posjete. Dobra je, tri’est godina odležala. Vidi, žuta! Poslije mnogo godina sam shvatio da je to padanje bilo samo zbog moje zamišljenosti kao i kod svakog studenta. Zato ti pišem, draga moja, poslije svega kad odavno više nisam sklon padovima. Moram ti reći da sad ne padam ali stvari više bole. Ko zna šta li je posrijedi. Onaj deda je odavno mrtav, ona ciganka je poslije jedanaestog djeteta postala uspješan plaćeni ubica a takve se ne pita. Pomenuti momak i djevojka su ostarjeli i udebljali se i plaćaju ekstra mjesta u avionu. Kada se penju stepenicama ispuštaju zvuk sličan puf i puf i para im svuda izlazi. Slušao sam jednom ali ne znam da li je istina da kondukter u autobusu svaki put poslije G. Vakufa izvikuje glasno “Prozor” a putnici u glas “Mora pasti”. No to je vjerovatno bilo jako davno… Neko idilično vrijeme…
*
Moj pas je njemački ovčarski pas i od njega sam naučio jezik njegove domovine.
Svako jutro ustajemo u pet i radimo fiskulturu.
Gledamo samo njemačke porniće uz langsam, langsam i ach ach.
Kupio gestapovski adler u kojem se vozikamo poslije pola noći i prepadamo čestite trudbenike iskačući pred njih u kožnim mantilima.
U stvari moj pas ima konflikt u kogniciji i zdravom zaključivanju jer ja sam Srbin a on je Nijemac i počinje da me muči ustajanje u pet, nemaštovita radnja njemačkih pornića i adler puno troši. Madaaa, obojica slinimo kad oko 25-og dođe moja svastika iz Braunšvajga…