SONET MILJKOVIĆEVOG SINA
Otvorena stražnja vrata dostavnoga vozila: noćne posude, narudžbina za gerijatriju, još u najlonima, pun kamion.
Jugovina jablanima istisne tubu bijele boje u krošnje, kao u oči bolešljivije djece po vrtićima.
Voštani tulipan navučen na žicu, perje poklanih gusaka u jastuku, lastavičji miris uguran u krovnu pukotinu, nanjuškavane nečije kosti – sve to stane u pribor velevrtlarije, nađen u šupi kasnije.
Otac kad se ubio, mater mu sve pčele pobila za osvetu:
ostavila ih bez paše, pa su bez hrane jele vlastite larve, da prihrane sljedeće larve, sve uzalud.
Pa mu sedam dana, ostavila čizme na tri kiše napolju, pred kućom.
Da se ispune vodom, do visine vješanja.
KUĆA ZA ČUVANJE
Za Andrijanu K.L.
1.
Ikona je prozor u nebo. Mjesto na nebu. U kući ikona je na svetome mjestu, desno od ulaza, ispod tavanice. Mjesto se zove „crveni kut“, posebna točka u prostoru, s tim da treba dodati da na ruskom „crveno“ znači i „lijepo“.
Tu, ispod prozora u nebo, obično spava čuvarkućni angeo, s rukama pod glavom na mjesto jastuka.
2.
Sveti Luka Evanđelista (Antiohijski) nikada nije vidio Isusa. Ali je naslikao prvu ikonu: CARIGRADSKA BOGORODICA, između 8. i 9. stoljeća.
Luka je zaštitnik liječnika, kirurga, slikara, zlatara, neoženjenih, mesara, izrađivača stakla i čipke.
Grob mu je u Padovi, u Italiji.
U Jajcu, u Bosni, franjevci tvrde da čuvaju djelić prsta ruke svetoga Luke Evanđeliste.
One ruke kojom je slikao.
Sirijski izbjeglica Luka, koji je od lica Majke Božje napravio prozor u nebo.
3.
U prodavaonici pogrebne opreme, kupujem svijeće.
Dvije žute za pravoslavno i dvije bijele za katoličko groblje. Četiri stranice kvadrata.
Do mene ulazi u prodavaonicu čovjek bez jedne ruke.
Strpljivo je sačekao da prodavac završi usluživanje mene i da mu posveti punu pažnju.
Spremajući se izaći čuo sam ga kako kazuje: „Imate li mali lijes, neki najmanji, kao za najmanje dijete, hoću da pokopam svoju ruku u grob koji sam si prošle godine kupio, betoniran, na dvije etaže, grobno mesto na kvadrat? Ostalo mene, jednom će neko drugi pokopati, ja ću zasad samo svoju ruku. Odvešću sebe poslije na ručak za ruku.“
Prodavac ga je saslušao i mirno rekao – „imam jedan dječiji, taman za vašu ruku, gotovo kvadratna kutija, liješčić.“ Potom sam izašao.
Taj s amputiranom rukom ima manje sjenke, pomislio sam.
4.
Kazimir je Maljevič 1915. izložio CRNI KVADRAT NA BIJELOJ POVRŠINI (79, 5×79, 5) na futurističkoj izložbi.
Rukom je kao gudalom s kistom prevukao granicu između gline i njezine sjenke. On je, rekao je, sve sveo na „nulti oblik“.
Učinilo mu se najednom da je nula kvadrat.
Maljevič je CRNI KVADRAT izložio ispod tavanice, na sveto mjesto, na „crvenu točku“.
Tamo gdje čuvarkućnik angeo zaspiva.
Na sveto mjesto stavio je crnu (nulta boja) rupu, umjesto crvenog crno, umjesto ikone – prozora u nebo, tmina i mrak.
Poslije CRNOG KVADRATA, Maljevič je uzalud slikao seljake, njihova lica ostajala su ovalna, poput neoplođenih jaja.
Poslije KVADRATA, nestalo je lice.
5.
Galerija TRETJAKOV je koncem 2015. saopćila, da je ispod čuvenog Maljevičevog CRNOG KVADRATA koji sve više popucava i ljušti se, otkrila još dvije slike, obje u kubo-futurističkome stilu, u suprematističkom maniru, ali da sve više, ispod oljuštene boje izbija – crvena boja prethodnog rada, brižljivo rukom nanošena.
6.
Maljevič je sahranjen u Podmoskovlju, u svibnju 1935. Na lijes su mu, bez pristanka tadašnjih vlasti, ipak rukom nacrtali suprematistički križ na poklopac.
No, točna lokacija groba pala je u zaborav usljed Velikog rata.
Skupina entuzijasta je 1988. na lokaciji za koju je pretpostavljala da je mjesto ukopa Maljeviča postavila bijelu kocku.
Koncem 2000-tih utvrđeno je točno mjesto Maljevičeva groba, ali se ispostavilo da je parcela otkupljena.
Na Maljevičevim kostima danas je zgrada. Crna i kvadratna.
Strašna je zapravo kada padne snijeg i napravi posve bijelu pozadinu.
I kada se na ikoni „Carigradska Bogorodica“ Bogomater nasmije, pa probudi čuvarkućnog angela s očima sirijskog izbjeglice, i kada se stanari zgrade na Maljevičevim kostima žale na hladnoću u stanovima.
TRAKTATISTIKA
Čini se da Oster to negdje pominje, a za njim i pjesnik Nikola Živanović, o Wittgensteinovom maltretiranju svojih učenika.
Bio je vrlo brutalan shvativši da većina njih jesu prosječnici, i uzalud ih je budio, uzalud.
Pod starost (a umro je sa 62.) išao je od vrata do vrata, posjećivao ih pojedinačno i od svakoga skrušeno molio za oprost.
Nitko mu nije oprostio.
Bili su zgroženi što ga uopće ponovno vide.
Sad dolazimo na razkrižje:
a) znao je da mu neće oprostiti, unaprijed je znao da su ostali nesposobni kakvima ih je oduvijek smatrao. znao je da nisu sposobni da mu oproste. došao je da se uvjeri da je imao pravo?
b) ako je smatrao da su oni grupa kretena, zaboravio je da su oni u pravu jer su ono što jesu.
c) što bi s njihovim pojedinačnim oprostima, smrtolik i sam?
imao olakšaniju uncu duše?
d) oprostili su mu u sebi.
kap gramatike u nepokošenom tekstu.
e) ništa od navedenog. nepokošen tekst.
DUŠIK, DUŠEK, DUŠICA
(za Iru i Svica)
Kad se Nenad utopio, to popodne, na plaži je, na pijesku, ostao dušek.
Koji je on napuhao, sat pred utapanje, dubokim udisajima i izdisajima, nasmijan.
Gotovo godinu kasnije, Dušica je našla dušek u garaži, ostavljen, odložen, zaboravljen kao oblak.
Stajala je šokirana, odjednom shvativši.
Uzela ga je pod mišku, i ponijela gore, u sobu.
Svukla se gola, zatim pažljivo oprala svaki kutak svojeg tijela i mokra legla na dušek.
Isprva je samo disala zatvorenih očiju. Zatim je na usne stavila pisak za upuhavanje.
Lagano, posve lagano, otvorila je gumeni mali čep na pisku i uvukla ga u usta. Osjećala je kako joj se usta pune Nenadovim izdisavanjem, njegovim plućima trošenim zrakom.
Udisala je njegovo izdisanje, godinu dana staro, uhvaćeno u dušek pod njom, koji se postepeno tanjio pod težinom njezine uzbuđene, jecajuće golosti.
Njegova je smrt izlazila iz dušeka, njoj u dušik.
Dušica se mokra tresla na izravnjenom platnu dušeka, i više se ništa na ovome svijetu ne može nazvati njegovim zrakom.