Vazda sanjam taj Western Union (i oko njeg’ Dejvi strit),
tamo sam često propitkivala svoju bit,
pod onim osvjetljenjem prigušenim,
tamo radi ona dječurlija
sa glazurnim jezikom pomodno bušenim,
zbog čega izbjegavaju govoriti složene rečenice,
svi trenirani
na isti način,
i tetovirani
na isti način.
U uredu ne pamte moje ime
ali pamte da šaljem pare za Bosnu,
uvijek me pozdrave sa Have a nice day,
uvijek me pozdrave sa Uživajte u danu,
kao da sam tek napustila Spartu
i žudim koju riječ samilosnu,
u tome uredu u tome kvartu,
tamo imam i člansku kartu
i u njoj svoju istoriju slanja para u Bosnu,
Western Union razumije moje brige,
Western Union vodi moje novčane knjige,
tamo imam svoje privatno računovodstvo
ili se veli
knjigovodstvo?
…više se ne sjećam,
više i nije važno.
U Bosni imam
red soba,
dva groba,
jednoga brata,
i jednu komšinicu,
koja je moju potrganost uspjela da spriječi,
na primjer, uz sataraš,
i uz nježne riječi
…Kako si, veli,
tako sama u svijetu?
…Lako ću, velim,
svi smo sami na svijetu…
…ili je odgovor neizrečen
baš kao da je i meni jezik nečim isječen,
baš kao i ovoj dječurliji pod lošim osvjetljenjem,
koja se ne bave dvoumljenjem,
i koja mi guraju formular
da ga potpišem.
Šta reći dok potpisujem takve transakcije,
svako ima
svoje jezike nečim probušene i isječene,
svoje muke nikom izrečene,
svoju samoću,
svoje djetinjstvo,
svoje hranitelje i njihova izranavljenja,
svoju Bosnu dobrote i zala,
kako god da se
bilo kom zvala.
U uredu, kada se potpišem,
gledam onu dječurliju,
i gledam onu sirotinju
koja šalje ili koja potražuje pare,
i gledam neke onemoćale ljude stare,
(tu neiskorištenu mladost sijedu)
…stoje u redu.
Nemam hrabrosti ići,
nemam hrabrosti čuti
uživajte u danu.
Iz zbirke Tamo na nebu jedu svoj kupus, 2021, RENDE