RIBA
Nema njoj živjeti na suhu.
Već u vodi o kruhu.
Ko je u vodenom zelenilu do riba sama.
Takva je sebi sama nevidljiva.
A riba sama nije, tako se ne može ni vidjeti.
Druge je ribe takvom vide.
Nema njoj iz vode.
Nit’ iz rode.
Ona bi da pliva.
Živa.
Nit’ bi da se zgodi.
U rodi.
Već u vodi.
To joj godi.
I da, po modi,
hodi u vodi.
A iznad joj brodi.
Na slobodi.
KUKAVICE
Gledam kukavice posred gnijezda i dvojim: njihovo je, ili nije!?
Vrati me.
………..
Stojale su ispred nas, u televizorima,
i učile nas kako nam je razorena Bosna jedina izvjesnost,
kako korijeni naši i korijeni njihovi,
istom bosanskom stablu pripadaju.
Nije tek jedna, već je skoro pa svaka,
izmjestila svoja jaja sa (ne)mjesta u koje su se kleli.
Uvjeravajući preostale ptice da se uz vjekovno stablo privijaju,
sve dok se ne načine glinenim golubovima.
……….
Šuma je poharana, ali je kukavica koje joj se vraćaju sve više.
Dolete, bar bijenalno,
transgenetski osjećajući nedvojbenu pripadnost
rodnim dalekim prostranstvima,
gdje je već i sama nakana leta sputana mržnjom i zavišću.
Slutim to, dok nemudar prelećem pogledom sa stabla na stablo,
noseći na grudima, tu baš negdje oko srca,
dokumentaciju šume koju bi prije da napustimo, nego li ona nas.
I nije onako kako su učenike učili učeni iz televizora.
I ispade kako je mudro kukavica biti.
LEPTIR
Utamniči pogled, usporen predsnom,
lepršanjem ga svojim odvoji od glave koja ga načini.
I sam se, pogledu nalik, pomakne,
sklapajući krila ko pelerinu,
poput Isusa raspet,
ne dajući da prebrojimo koliko puta.
Taj hitri manevar mu pomogne da se odbaci sa purpurnog poletilišta
i vine visoko, u nedodir pogleda.
Obradovani oblaci rašire skute,
nastane sjena kojom nas zatamni.
Ona se razvuče i razlije kada se,
nevidljiv od praiskonskog sjaja, ko vitez,
ispriječi Suncu pred nama.
Označi nas sjenom, kao da nas ograniči pa iščita.
Umetnutost leptira između nas,
tmurnih zlopamtila
i njega,
plamteće kugle od ćilibara,
traje koliko i treptaj sam.
Usrdnim pomaknućem krila,
osunčani,
škiljeći promatramo kud se djeo vlasnik naših sjena,
bar onoliko koliko i Sunce samo.
Začuđeno uskliknemo, gotovo paganski običajno,
vjerujući da smo njegovim ponovnim zamjećivanjem
otkrili uzaludno traženu sopstvenu sreću.
Pratimo mu biljege misleći da se nikad do nikad sakriti ne mogu,
što je samo još jedan neistinit umišljaj.
Zjene zakujemo za krila,
ne mogavši,
u vlastitim oprijekama razotkriti: drhte li ili trepere?
A možda su to sve samo ingeniozne varijacije na temu jednosti.
Za vrijeme u kojem udisaj traje – izgubimo ga iz pogleda.
U času se sneveselimo i iščili prividno ispunjenje.
Jer se, zaigran i nezadivljen nama,
stopi sa šarenilom šarenijim od šare.