(kao dijagnoza savremenog procesa instrumentalizacije odnosa medju ljudima)
„Bolest modernog doba“ (The Malaise of Modernity) sociološko djelo Čarls Tejlora itekako je politološki i filozofski relevantno. Zapravo, „Bolest modernog doba“ predstavlja jedan od najuticajnijih naslova s kraja prošloga vijeka. ‘Raščaravanje svijeta’ je sintagma uz pomoć koje Tejlor eksplicira transformaciju duhovne sadržine savremenog čovjeka. Zahvaljujući tehnološko-naučnom napretku, čovjek postaje podredjen interpretacijskom okviru koji plasira pozitivistička paradigma. Pojedinac ostaje zatečen u strogo određenoj činjeničnosti koja proizilazi iz okvira sveprožimajućeg pozitivno-matematičkog zahvatanja, uslijed čega magija i duhovnost ostaju eliminisani kao mogućnost za objašnjavanje svijeta i pojavnosti. Pojedinac ostaje suočen s strogim fizičkim zakonima koji njemu samom možda i odriču mogućnost više svrhe ili ispunjavanja sudbine.
Tejlor u djelu „Bolest modernog doba“ naglašava negativnu stranu individualizma tvrdeći kako pretjerana usmjerenost na vlastitost ide na štetu zajedničkoj stvari. Individualizam je doveden u direktnu relaciju sa društvenim, političkim angažovanjem ljudi, na način da je predstavljen kao direktan uzrok smanjenog, redukovanog interesovanja za „opštu stvar“. Atomiziranje društva dalje vodi privatizaciji smisla i usmjerenja, sve više odjeljujući javnu, opštu stvar od lične, privatne dobrobiti. Usredsređenost na lični, privatni život stvara od pojedinca, u pravilu, apolitičnu osobu koja ne vidi interese u bilo čemu drugome osim u osiguravanju vlastite dobrobiti, i obezbjeđivanja zadovoljavanja vlastitih prohtjeva. Generalna predstava svijeta i smisla, u vezi s takvim ‘odjeljivanjem’ ljudi postaje subjektivizirana i za posljedicu ima sve manju političku relevantnost subjekta.
Sve manja zainteresovanost ljudi za javnu stvar, za stvari od opšteg interesa u direktnoj su vezi s konzumerističko-hedonističkim karakterom zadovoljavanja osnovnih, primarnih potreba pojedinca. U stvari, riječ je prije o kompenzaciji izgubljene veze s drugim ljudima, koja se najčešće realizuje kroz angažovanje (kojeg sve više izostaje). Upravo nepostojanje dubljeg i smislenijeg kontakta medju ljudima doprinosi osjećaju usamljenosti kod individua, koje je jednim od uzroka prenaglašene potrebe konzumiranja roba i usluga u okviru određene privatnosti. Takvi, atomizirani subjekti inertni su u odnosu na politiku i kulturu, najčešće lišeni kritičkog stava i svijesti o važnosti uključenosti u političke odluke koje se tiču njihove budućnosti.
Samootuđenje ljudi u bliskoj je vezi sa gubitkom empatije. Tejlor pretpostavlja kako manjak saosjećanja medju ljudima „djelimično predstavlja rezultat nedostatka iskustva zajedničkog djelovanja ljudi, dok osjećaj bespomoćnosti čini da svaki takav pokušaj izgleda kao gubitak vremena unutar civlizacije koja je vrijeme poistovjetila sa novcem.“ Tejlor dalje ističe kako čovjek sve manje vlastiti osjećaj pripadnosti veže sa političkim opredjeljenjem. Gubljenje političkog identiteta, prema Tejloru, u direktnoj je vezi sa umanjivanjem mogućnosti organizovanog djelovanja na politiku, i uopšte sa mogućnošću zastupanja političkih uvjerenja koji su suprotni onim vladajućim, zvaničnim. Ono na što Tejlor suptilno upućuje jeste opasnost postojanja moći izvan kontrole u postmodernom kontekstu. „Apatija građana vodi porastu neodgovorne moći vlasti.“
Tejlor, na kraju, postulira za rezultat individualizacije instrumentalizaciju medjuljudskih odnosa, čime vlast, odnosno vladajuća politika suptilno nameće referentni okvir intersubjektivnosti. Zapravo, oposredovanost medjuljudskog djelovanja, koja je rezultat nedostatka zajedničkog angažmana ljudi, ne daje prostora ispoljavanju autentičnosti pojedinca, jer njegova percepcija jeste rezultat interpretacije stvarnosti od strane politike. Budući da „autentičnost uključuje originalnost, ona zahtjeva suprotstavljanje konvencijama.“ Suprotno tome, konformističko ponašanje govori u prilog instrumentalizovane povezanosti pojedinca sa okolinom, što je korak koji prethodi dehumanizaciji odnosa medju ljudima.
Članak preuzet sa www.časopiskult.com