NUMERIRANE BILJEŠKE ZA PETRA PANA
1973. kiš je dobio nalaz na kojemu je pisalo
da ne može imati djecu
a bilo je pet isprva dječaka
skeletići nebootvori i placente
pa su trojica oteti ubijeni
izraelci
četvrti iz osvete spaljeni
arapin dječak
i peti ovdašnji
nađen u četiri masovne grobnice
trinaestogodišnjak
dvadesetdvije godine sastavljan
kuće im izašle na rupe po dlanovima
zadružni je kreč
kao mlijeko u čaši
stvrdnuo obode na lopati
skeletići zdjelice
nakazice hrpice
onda mojem 74-godišnjem ocu
otac njegov mladoubijeni
iz jasenovca nosi
oba spaljena sina na ramenima
milu 13
đuru 14
na puno se pepela sklupčava
baščelikova hrabrost skrivena u ptici
u srcu lisice na dalekoj planini
pa se te 1973.
brat moj boris rodio
taman da dospije kao kišov nerođeni sin
regrut biti u sarajevu 92.
i proći šest bosanskih ratišta
“jer univerzum, to su tri jabuke
na Sezanovom stolu”
četiri prsta na ekshumatorovom dlanu
jedan medicinski nalaz zagubljen među vozne redove
četiri biografije nečijeg Sina
mistrijice zdjelice
nakazice čavli
GOLGOTINJA
Kad je snajperisti umrla mater, svi iz zgrade došli.
Ono malo staraca i mlad raspjevan pop. Svi pratili – plakao, brate, i na ono oko.
Šta će, ne možeš birati kojim ćeš okom plakati, kad već možeš kojim ćeš nišaniti.
Korpe s grožđem, koje Bruno Schultz nije stigao opisati, a svake se godine ponove, i u sivlje pepeljenoj boji.
Pazuho Pinokija isteše se od trešnjinog znoja.
Ili, anđelarnice.
Isto imaju tapete: lovci se okupljaju, dogovaraju rute, spaljuju tragove psećim praćenjem.
Bolesnoj zvonolivčevoj kćeri umorna lasta sleti na glinik, na zvonik.
Smežuraju ti jagodice na prstima,
Kao materi, kad uđe svana gdje je prostirala veš.
Počele mi pjesme odozdo zaleđivati, sjeverni zidovi riječima otežaju. S juga se vidi polegnutost, nemar u značenju, zarasline.
Kada se konačno odnesem tamo gdje se ovoliko nosim, mene neće imati šta doći, mene neće imati čega donijeti, neće me imati koliko ostaviti, kome, niti zašto.
Što se odmah ne ostavim – i tako sam golgotinja.
Glava prestane biti glava i postane lubanja.
Postane pismo, grobljana rakija i jabuke prokucane na krstove.
Dječaci još suše pletene rukavice na stubišnim radijatorima.
Sanjke kaplju.
Bljuzgav, mrkvaren Snješko, bajonetom juri sunce.
U MOŽDANE KORE SAVIJENE TORE ČEKAJU NA PUT
Kako si mršav kaže otac skrhan zračenjima tumora na mozgu
Otac je sada moj mali sin
Onaj koji se nije rodio
Kojega nije stiglo biti
Sada ja ocu mijenjam pelene
I držim svijet
I nanosim Pavlovićevu mast
Sada sam ja njegov mladoubijeni otac kojeg nikada nije vidio
I tako me gleda
Kao da me napokon dočekao da pocijepa Spomenicu
Kao da sam se vratio živ
Iz Jasenovca
DERRIDA O CELANU
“Svijet je otišao, moram te nositi” jest stih P. Celana (Paul Ancel) iz pjesme Veliki užareni svod, koji će biti uklesan na grobnicu Cvijetića u Prijedoru.
Tako dogovaram s majstorom.
Kamenorezac počinje brojati Celanova slova. “Plaćate po broju slova…” veli mi, dok užasnut prošapćem – o, zaboga zaokružujte, zaokružujte, nemojte Celanu brojati slova!
Bogogrđe prodavca jabuka. Oblaci isišu i osuše ptice. U milosti sklonjene sjekire cvjeta bagrem, miris mu već osjenčen.
Tata je bio biljka.
Cvijetić cvjetić. Cvjetić Cvijetić. Gladiola s kateterom.
Grobar je rekao – znao sam ti oca – hladnjača gratis.
Celanovo slovo sedam maraka, hladnjača gratis.
Veliki Petak i pravoslavno soliter miriše na svježu ribu.
Moj sin i ja
igramo se dozivanja angela.
Meni sav grkljanik ispjevan i suh
a on mrtav u utrobi moje žene, pa se ne čuje.