Delmor Švarc: U SNOVIMA POČINJU ODGOVORNOSTI1
I
Mislim da je 1909. godina. Nalazim se kao u nekoj kino-sali, dugačka traka svjetlosti premošćuje mrak dok se vrti, a moje oči su prikovane za filmsko platno. Nijemi je film, kao da je jedan iz kolekcije starih filmova kompanije „Biograf“2 u kojima su glumci obučeni u smiješno staromodnu odjeću, a kadrovi idu jedan za drugim s iznenadnim prelazima. Glumci prebrzo hodaju i čini se kao da skaču naokolo. Snimke su zrnaste i ispresijecane svjetlom, kao da je film sniman dok je kišilo. Osvjetljenje je loše.
Nedjeljno je popodne, dan 12. juni 1909. godine, i moj otac ide mirnim bruklinskim ulicama u posjetu mojoj majci. Odjeća mu je svježe ispeglana a kravata prečvrsto stegnuta u visokom okovratniku. Zvecka novčićima u džepu smišljajući mudre dosjetke koje će da izgovori. Osjećam se potpuno opušteno u blagoj tami sale; kino-pijanista glasnom melodijom izvlači poslovične emocije kod publike koja se nesvjesno njiše u ritmu. Ja sam anoniman. Zaboravio sam na sebe: uvijek je tako kad se gleda film; to je, kao što kažu, droga.
Otac hoda ulicama oivičenim drvećem, travnjacima i kućama izbijajući s vremena na vrijeme na poneku aveniju po kojoj tramvaji klize i napreduju polako i tegobno. Vozač, s brkovima poput ručke bicikla, pomaže jednoj mladoj dami sa šeširom što izgleda kao pernata zdjela da se popne u tramvaj. Ona malo zadiže dugačku suknju dok se penje u tramvaj. On bez žurbe vraća kusur i daje znak zvoncetom dok se putnici penju u tramvaj. Očigledno je nedjelja jer svi nose svečanu odjeću, a buka tramvaja samo naglašava praznični mir. Zar nije Bruklin Grad crkava? Prodavnice su zatvorene i roletne na njima spuštene, osim na pojedinim prodavnicama kancelarijskog materijala i drogerijama s velikim zelenim kuglama u izlogu.
Moj otac je izabrao duži put zato što voli da razmišlja dok hoda. Zamišlja sebe u budućnosti, i u stanju blage ushićenosti stiže do mjesta koje treba da posjeti. Ne obraća pažnju na kuće u kojima se jeo nedjeljni ručak, niti na mnogobrojno drveće koje je stražarilo u svakoj ulici i stasavalo do punog zelenila nagovještavajući da će ih cijele ubrzo prekriti sjenama svog lišća. Poneka kočija prođe, konjske potkovice padaju kao kamenje narušavajući mir popodneva, a s vremena na vrijeme prohukće poneki automobil izgledajući poput ogromnog tapaciranog kauča.
Otac razmišlja o mojoj majci, o tome kako bi bilo lijepo upoznati je sa njegovom porodicom. Ali on još nije siguran da li želi da je oženi i ponekad ga hvata panika zbog veze koju su započeli. Razuvjerava sebe razmišljajući o velikim ljudima kojima se divi a koji su oženjeni: Vilijamu Randolfu Herstu i Vilijamu Hauardu Taftu, koji je upravo postao predsjednik Sjedinjenih Država.3
Otac stiže do majčine kuće. Došao je ranije, i odjedanput se osjeća nelagodno. Moja tetka, majčina sestra, na zvuk glasnog zvona otvara vrata sa servijetom u ruci jer su još za ručkom. Dok otac ulazi, moj djed ustaje od stola i rukuje se s njim. Majka je odjurila na sprat da se dotjera. Moja baka pita mog oca da li je ručao i govori mu da će Rouz uskoro sići. Djed započinje razgovor primjedbom o blagom junskom vremenu. Otac ukočeno sjedi pored stola držeći šešir u ruci. Moj ujak, dvanaestogodišnjak, ulijeće u kuću razbarušene kose. Glasno pozdravlja moga oca, od kojeg je često dobijao poneki novčić, i ustrčava uza stube dok baka viče za njim. Očigledno je da je poštovanje koje gaje u ovoj kući prema mom ocu ublaženo dobrom porcijom veselja. On je impresivan, ali je ipak veoma nezgrapan.
II
Majka konačno silazi niza stube, sva skockana, a moj otac, koji je do tada razgovarao s djedom, postaje zbunjen ne znajući šta će prije, da pozdravi majku ili da nastavi sa razgovorom. Ustaje trapavo sa stolice i otresito kaže zdravo. Moj djed to posmatra, ispitujući kritičkim pogledom njihovu kompatibilnost, kakva god da je bila, dok rukom energično trlja obraz obrastao bradom, što uvijek čini dok razmišlja. Zabrinut je, plaši se da moj otac neće biti dobar muž njegovoj najstarijoj ćerki. Na ovom mjestu se nešto desilo sa filmom, i to baš kada otac hoće da kaže majci nešto smiješno: postajem svjestan sebe, a moja tuga raste uporedo s interesovanjem. Publika počinje lupkanjem da negoduje. Poteškoća se otklanja, ali je film vraćen na dio koji je bio maločas prikazan, i ja još jednom gledam kako moj djed trlja bradati obraz razmišljajući o karakteru mog oca. Teško je ponovo se unijeti u film i zaboraviti na sebe, ali dok se majka kikoće očevim dosjetkama, ja upadam u crni bezdan.
Otac i majka izlaze iz kuće i otac se još jednom rukuje sa djedom, iz neke nepoznate nelagode. I ja se nelagodno promeškoljim, zavaljen na neudobnom sjedištu kino-sale. Gdje je stariji ujak, majčin stariji brat? On uči u svojoj sobi na spratu, uči za završni ispit na Njujorškom koledžu, mrtav već dvadeset i jednu godinu od galopirajuće upale pluća. Majka i otac ponovo hodaju istim tihim ulicama. Majka drži oca ispod ruke i priča mu o romanu koji je čitala, a otac izražava svoje mišljenje o likovima dok mu ona objašnjava radnju romana. Ovo je navika u kojoj on veoma uživa zato što osjeća potpunu nadmoć i samopouzdanje dok odobrava ili osuđuje ponašanje drugih ljudi. S vremena na vrijeme osjeća potrebu da kratko uzvikne „uf“ – kad priča postane, kako on kaže, sladunjava. To je potvrda njegove muževnosti. Majka je srećna što je pobudila njegovo interesovanje; pokazuje mom ocu koliko je pametna i zanimljiva.
Izlaze na aveniju dok tramvaj polako pristiže. Idu na Koni Ajlend4 ovog popodneva, uprkos tome što moja majka smatra da su takva zadovoljstva inferiorna. Ona je odlučila da se zadovolji šetnjom po keju i prijatnim ručkom kako bi izbjegli buku iz zabavnog parka, jer to je bilo ispod dostojanstva tako dostojanstvenog para.
Otac govori majci koliko je novca zaradio u protekloj sedmici, uveličavajući iznos koji nije trebalo uveličavati. Ali otac je uvijek osjećao da stvarne činjenice nekako nisu dovoljne. Odjednom počinjem da plačem. Odlučna stara dama koja sjedi do mene u sali, iznervirana, gleda me ljutito i ja, tako zastrašen, prestajem da plačem. Vadim maramicu i brišem lice ližući suzu koja mi je pala kraj usana. U međuvremenu sam nešto propustio, jer eno mojih roditelja kako silaze sa tramvaja na posljednoj stanici, Koni Ajlendu.
III
Dok hodaju prema keju otac zapovijeda majci da udahne oštar morski zrak. Oboje duboko udišu, smijući se dok to rade. Velika briga o zdravlju im je zajednička stvar, bez obzira što je otac krupan i jak a majka krhka. Glave su im pune teorija o tome šta treba jesti a šta ne, i oni povremeno vode žustre diskusije na tu temu koje se uglavnom završavaju očevom prezrivom i jetkom opaskom da se ionako mora umrijeti, prije ili kasnije. Na kejskom stupu je treperila američka zastava pod sporadičnim blagim udarima vjetra sa pučine.
Otac i majka odlaze do ograde na keju i gledaju dolje na plažu po kojoj se šetka popriličan broj kupača. Neki od njih su među talasima. Glas prodavca kikirikija probija vazduh ugodnim i upornim zazivanjem i otac odlazi da kupi kikiriki. Majka ostaje pored ograde i zuri u okean. Okean joj izgleda veseo, sav se sjakti, dok talasići neprestano pristižu. Primjećuje djecu kako kopaju po mokrom pijesku i kupaće kostime djevojaka njenih godina. Otac se vraća sa fišekom kikirikija. Sunce nad njihovim glavama udara i udara svojim munjama, ali nijedno od njih toga nije svjesno. Kej je pun ljudi koji dokono šetaju obučeni u svečanu odjeću. Plima ne doseže do keja i šetači ne osjećaju opasnost od nje. Otac i majka se naslanjaju na ogradu keja i odsutno zure u okean. Okean postaje uzburkan; talasi sporo nadolaze vukući snagu iz udaljene zaleđine. Trenutak prije nego se prevrnu, onaj predivni trenutak u kojem se savijaju u luk pokazujući bijelo-zelene i zelene vene usred crnila, taj trenutak je nepodnošljiv. Onda se konačno lome i bijesno obrušavaju na pijesak, punom snagom naniže, odskakujući gore-dolje-naprijed, da bi se smanjili i pretvorili u mlazove mjehurića koji naposljetku nestaju kližući se po plaži. Oni odsutno zure u okean, gotovo nezainteresovani za njegovu uzburkanost. Sunce iznad njih ih ne uznemirava. Ali ja zurim u to strašno sunce koje lomi prizor, i u pogibeljni nemilosrdni žestoki okean. Zaboravljam na roditelje. Zurim opčinjen i potom, šokiran njihovom ravnodušnošću, još jednom briznem u plač. Stara dama do mene tapše me po ramenu i kaže:„De, de, mladiću, to je samo film, samo film“, ali ja još jednom dižem pogled ka zastrašujućem suncu i zastrašujućem okeanu i, nesposoban da kontrolišem suze, ustajem i odlazim do toaleta gazeći po nogama ljude koji su sjedili u mom redu.
IV
Kada sam se vratio, osjećao sam se kao da sam se ujutru probudio, slab zbog nedostatka sna; biće da je u međuvremenu prošlo nekoliko sati jer moji roditelji su se sada vrtili na ringišpilu. Otac je na crnom konju a majka na bijelom, i činilo se da prave vječiti krug samo da bi zgrabili niklovane obruče zakačene na polugu jednog od stubova. Ručne orguljice su svirale –činile su se neodvojivo povezane sa neprestanom vrtnjom vrteške.
Na trenutak je izgledalo da nikada neće sići sa ringišpila zato što on nikada neće stati. Osjećam se poput nekog ko sa pedesetog sprata zgrade gleda dolje na aveniju. Ali na kraju oni ipak silaze; čak su i orgulje prestale načas sa svirkom. Otac je osvojio deset obruča, majka samo dva iako je majka bila ta koja ih je željela.
Nastavljaju sa šetnjom po keju, dok se popodne neopaženo pretvaralo u nevjerovatno ljubičast sumrak. Sve je blijedilo u smiraju sjaja, i neprestani žagor s plaže, i vrtnja ringišpila. Traže mjesto gdje će jesti. Otac predlaže najbolji restoran na keju, ali majka se susteže, u skladu sa svojim principima.
Oni, međutim, doista odlaze u najbolji restoran i traže sto pored prozora s pogledom na kej i uzbibani okean. Otac se osjeća svemoćnim dok stavlja četvrt dolara konobaru na dlan i traži sto. Mjesto je krcato, a tu je i muzika koja ovaj put dolazi od gudačkog trija. Otac naručuje jelo sa finim samopouzdanjem.
Tokom ručka otac govori o svojim planovima za budućnost, a majka svojim izražajnim licem pokazuje koliko je zainteresovana, koliko je impresionirana. Otac postaje ushićen, ponesen valcerom koji je svirao, i njegova vlastita budućnost počinje da ga opija. Govori majci kako će da proširi posao jer tu može da se zaradi popriličan novac. Želi da se skrasi. Uostalom, njemu je dvadeset deveta, živi sam od svoje trinaeste, zarađuje sve više novca, a ipak zavidi svojim oženjenim prijateljima kada ih posjećuje u sigurnosti i udobnosti njihovih domova, okruženih, kako se činilo, mirnim kućnim zadovoljstvima i slatkom dječicom; i tada, kada je valcer dostigao trenutak u kojem su se svi plesači ludo vrtili, tada, tada je on, veoma odvažno, tada je on zaprosio moju majku, premda dobrano nespretan i začuđen – čak i u tom uzbuđenju – time kako je stigao do toga da je zaprosi, a ona je, da pogorša cijelu stvar, počela da plače; otac se nervozno osvrće, ne znajući šta sad da učini, dok majka jecajući kaže: „To je sve što sam željela od trenutka kada sam te ugledala“, našta on pomisli da je sve ovo baš teško, jedva da je po njegovom ukusu, jedva da je onako kako se nadao da će biti tokom dugih šetnji preko Bruklinskog mosta dok je snatrio uz dobru cigaru, i tada, u tom trenutku sam ustao i proderao se po cijeloj sali: „Ne čini to! Još nije prekasno da se predomisliš, da se oboje predomislite. Neće iz toga ništa dobro proizaći, ništa osim kajanja, mržnje, bruke i dvoje djece nakaznog karaktera.“ Sva publika iz sale okreće se prema meni, iznervirana, dok redar žuri kroz salu šarajući baterijskom lampom, a starica me vuče prema dolje da sjednem na svoje mjesto govoreći: „Ćuti. Izbaciće te, a platio si trideset pet centi za ulaznicu.“ I tako sam zaklopio oči jer nisam mogaao da gledam ono što se dešavalo. Sjedio sam tiho tamo.
V
Ali nakon izvjesnog vremena počinjem da bacam kratke poglede na platno i naposljetku ponovo gledam sa žudnim zanimanjem, poput djeteta koje želi da ostane nadureno čak i kad se podmiti bombonom. Moji roditelji se sada slikaju u fotografskoj kabini na keju. Mjesto je obojeno blijedoljubičastom bojom, što je očito potrebno. Foto-aparat na tronošcu stoji sa strane i izgleda poput Marsovca. Fotograf govori mojim roditeljima kako da se namjeste. Otac drži ruku na majčinim ramenima i oboje se usiljeno osmjehuju. Fotograf donosi majci buket cvijeća, ali ga ona drži pod krivim uglom. Onda se fotograf pokriva crnom krpom koja zaogrće i aparat, i sve što se od njega vidi je ispružena ruka koja hvata gumenu lopticu koju će stisnuti kada ih bude slikao. Ali on nije zadovoljan njihovim izgledom. Osjeća da nešto nije u redu s njihovom pozom. Eto ga kako svaki čas izlazi iz svog skrovišta sa novim uputstvima. Sve što kaže samo pogoršava stvar. Otac postaje nestrpljiv. Pokušavaju sa sjedećom pozom. Fotograf objašnjava da on ima svoj ponos, ne radi on sve to samo zbog novca, on želi da pravi lijepe fotografije. Moj otac kaže: „Požuri malo, hoćeš li? Nemamo cijelu noć.“ Ali fotograf samo trčkara tamo-amo, izvinjava se i daje nova uputstva. Očaran sam fotografom. Odobravam iz sveg srca njegove postupke jer tačno znam kako se osjeća, i dok kritikuje svaku novu pozu u skladu sa nekom nejasnom idejom o prikladnosti, ulijeva mi nadu. Ali tada moj otac ljutito govori: „Hajde, imao si dovoljno vremena, nećemo više da čekamo.“ I fotograf se, uzdišući nesrećno, uvlači pod crni plašt i ispružene ruke kaže: „Jedan, dva, tri. Sad!“, i fotografija je snimljena, s očevim osmijehom pretvorenim u grimasu i majčinim, širokim i nategnutim. Dok čekaju nekoliko trenutaka da se razvije fotografija, moji roditelji, potišteni, sjede u tom čudnom svjetlu.
VI
Prolaze pored kabine gatare i majka želi da uđe u nju, ali otac to odbija. Prepiru se oko toga. Majka postaje tvrdoglava, a otac još jednom pokazuje nestrpljenje i oni počinju da se svađaju. Ono što bi moj otac sada želio je da ode i ostavi moju majku tamo iako zna da to ne bi bilo to. Majka ne popušta. Na ivici je suza, ali osjeća nekontrolisanu želju da čuje šta će joj gatara pročitati iz dlana. Otac naposljetku pristaje ljutito i oboje ulaze u kabinu koja je na neki način slična onoj fotografskoj, jednako zastrta crnom tkaninom, sa šarenim prigušenim svjetlima. Unutra je pretoplo, a otac ponavlja da je sve to glupost, pokazujući prstom prema kristalnoj kugli na stolu. Gatara, niska, debela žena obučena u nešto što je trebalo da bude orijentalna odjeća, prilazi i pozdravlja ih sa stranim akcentom. Otac najednom osjeća da je cijela stvar nepodnošljiva; hvata majku za ruku i povlači je, ali majka ne popušta. I on potom, u nastupu strašnog bijesa, pušta majčinu ruku i brzim koracima izlazi napolje ostavljajući zabezeknutu majku. Ona napravi pokret kao da će poći za njim, ali je gatara čvrsto drži za ruku i moli da to ne čini; ja sam na svom sjedištu šokiran više nego što se da opisati i osjećam se kao da sam trideset metara iznad glava publike u cirkusu i da hodam po užetu koje prijeti da će svakog trena da pukne, te opet počinjem da uzvikujem riječi koje mi prve padaju na um da bih iskazao užasan strah; i dok redar još jednom žuri preko sale šarajući baterijskom lampom, starica me moli a šokirana publika zuri u mene, ja nastavljam da vičem: „Šta to oni rade? Zar ne znaju šta rade? Zašto moja majka ne ide za mojim ocem? Ako to ne uradi, šta će onda uraditi? Zar moj otac ne zna šta radi?“ – Ali redar me je već ščepao za ruku i odvlači me napolje govoreći: „Šta ti to radiš? Zar ne znaš da ne možeš raditi šta ti se prohtije? Zašto bi mladić kao ti, koji ima pred sobom cijeli život, ovako histerisao? Zašto ne porazmisliš o tome šta radiš? Ne možeš se tako ponašati, čak i da nema drugih ljudi naokolo! Biće ti žao ako ne uradiš ono što bi trebalo da uradiš, ne možeš dalje tako, nije u redu, to ćeš uskoro i sam da otkriješ, isuviše je važno sve što uradiš“, govorio je vukući me kroz foaje kina napolje u hladnu svjetlost, i ja se probudih u tmurno zimsko jutro mog dvadesetprvog rođendana, dok se prozorski sims bljeskao od trake snijega u svanuću.
(1937)
Predgovor Lu Rida izdanju Švarcove knjige U snovima počinju odgovornosti i druge priče (2012)
O Delmore koliko mi nedostaješ
Snovi njegovog nastavnika.
Lu Rid
O Delmore kako mi nedostaješ. Ti si me inspirisao da pišem. Ti si bio najveći čovjek kog sam upoznao. Znao si kako da iskažeš najdublja osjećanja najjednostavnijim jezikom. Samo tvoji naslovi bili su dovoljni da probude muzu vatre na mom vratu. Bio si genije. Uklet.
Lude priče. O Delmore bio sam tako mlad. Vjerovao u tolike stvari. Okupljali smo se oko tebe dok si čitao Fineganovo bdijenje. Urnebesno ali nedokučivo bez tebe. Rekao si da ima par boljih stvari od toga da se posveti život Džojsu. Pisao si bilješke uz svaku riječ u romanima koje si uzimao iz biblioteke. Svaku riječ.
I rekao si da pišeš Kofer od svinjske kože. O Delmore on ne postoji. Tražili su ga kad te je tvoja posljednja halucinacija dovela do srčanog udara u hotelu Diksi. Neidentifikovan tri dana. Ti – jedan od najvećih pisaca našeg doba. Bez kofera.
Pismo T. S. Eliota nosio si pored srca. Njegova pohvala U snovima. Da si bar mogao spriječiti to vjenčanje. Ništa dobro neće izaći iz toga!!! Bio si u pravu. Molio si nas – Ne dajte molim vas da me sahrane pored majke. Priredite žurku da proslavite prelazak sa ovog u onaj valjda bolji svijet. A ti Lu – kunem ti se – ti znaš da ako je iko mogao to sam mogao ja – ti Lu nikada ne smiješ pisati za novac ili će te moj duh proganjati.
Dao sam mu jednu kratku priču. Dao mi je ocjenu 9. Bio sam tako povrijeđen i posramljen. Zašto da proganjaš mene netalentovanog? Ja sam bio hodač za „Teškog medvjeda koji sa mnom hoda”. Do književnih koktela. Mrzio ih je. A ja sam bio zadužen za njih. Nekoliko pića kasnije – košulja raskopčana – desni kraj košulje izvučen – kravata ustranu – šlic otkopčan. O Delmore. Bio si tako lijep. Ime si dobio po plesačkoj zvijezdi nijemog filma Franku Delmoru. O Delmore – ožiljak zarađen u dvoboju sa Ničeom.
Čitao si Jejtsa kad je zvono zazvonilo ali pjesmu je još trebalo dočitati – potočići su ti izvirali iz nosa ali ti nisi prestajao s čitanjem. Bio sam opčinjen. Plakao sam – ljubav prema riječima – teški medvjed.
Tražio si od nas da provalimo na imanje _____ gdje je tvoja žena bila zatočena. Tvoje šake slomili su oni koji su ti bili neprijatelji. Pilule koje su mutile tvoj sjajni um.
Sreo sam te u baru u kom tek što si naručio pet pića. Rekao si da su tako spori da si morao opet naručiti dok si ispijao svoje peto piće. Naši časovi viskija. Vermuta. Džuboks koji si mrzio – tako patetični tekstovi pjesama.
Nazvao si jedne noći Bijelu kuću da bi protestovao zbog njihovih postupaka protiv tebe. Stipendija za tvoju ženu da bi je udaljio od sebe i bacio u bilo čije naručje u Evropi.
Čuo sam uličnog prodavača novina kako viče Evropa Evropa.
Daj mi dovoljno nade i objesiću se.
Hamlet je bio iz jedne stare plemenite porodice.
Neki su smatrali da je pijanac ali – stvarno – on je bio manično-depresivan – što je isto kao da imate smeđu kosu.
Moraš sam da se istuširaš – egzistencijalni čin. Mogao si da se oklizneš pod tušem i da umreš sam.
Hamlet počinje da govori čudne stvari. Žena je kao dinja Horacije – jednom kad je načeta počinje da trune.
O Delmore gdje je Vodvilj za princezu. Poklon za princezu od pozorišne zvijezde u garderobi.
Vojvotkinja je gurnula prst u vojvodino dupe i kraljevstvo je nestalo.
Ništa dobro neće proizaći iz toga. Zaustavite to udvaranje!
Gospodine morate ućutati ili ću morati da vas izbacim.
Delmor je sve shvatio i mogao je to besprijekorno zapisati.
Šenandoa Fiš5. Bio si predobar da bi dugo živio. Spoznaja te je sredila. Očekivanje slave. Tako si predavao.
I vidio sam te pri posljednjoj turi.
Volio sam tvoj britki um i ogromno znanje.
Ti si bio taj i uvijek ćeš biti.
Možeš odvesti konja na pojilo ali ga ne možeš natjerati da misli.
Želio sam pisati. Jedan redak dobar kao što je tvoj. Moja planino. Moja inspiracijo.
Ti si napisao najbolju kratku priču svih vremena.
U snovima.
– Lu Rid
Tekst objavljen 1. juna 2012. godine u časopisu Poetry
__________________
1 Naslov priče „U snovima počinju odgovornosti“ preuzet je iz epigrafa Jejtsove zbirke pjesama „Odgovornosti“ (1916).
2 „Biograf“ je bila jedna od prvih produkcijskih kuća u Americi. D.V. Grifit (1875–1948) i Mak Senet (1880–1960) bili su među najznačajnim rediteljima nijemih filmova te kompanije.
3 Vilijam Randolf Herst (1863–1951), američki medijski magnat i multimilioner; Vilijam Hauard Taft (1857–1930), 27. američki predsjednik (1909–1913).
4 Zabavni park i plaža u Bruklinu, u južnoj periferiji Njujorka.
5 Lik koji se pojavljuje u nekoliko Švarcovih djela
Prevela sa engleskog:
Magda Jovanović