JUTRENJE
korijen mliječne zazubice iz prvotnog zausta
zalogaj tišine uzima
čuvarkuća s maćuhicom zrca prizore igličaste zore
dok u dnu prozora na bolničkoj natkasni
zimnjača jutrenje poje
— nepojedena
ZEMLJA
ponovo će nas svrstati pod stjegove
i poslati u opsadu vjetrenjača
odsudno branimo kamen
a on bitan kao ogledalo kurvi
kad u staničnom klozetu
popravi šminku i prišije osmijeh
rumen rdeči красный rot
kırmızı czerwony rosso
KAIVALYA
tvoja strepnja najzad je vladarka
a prošumljena tišina užlebljena
u iščekivanju istegnutom
do same strahoslasti
kad zebnu osamu ustoliči
raspamećeno osećanje
n e r a z u m n o s t i
a tako pertlana krajnost
ponajviše nepostojanju nalikuje
— takva samoća sam je bog
V R T
na sočnom parčetu
obrađene divljine
iz temelja se istiska
skori pomen na izgon
i srodstvo sa gljivama
*
u nenačetoj prirodi pod još mladim suncem
raspaljena sam klempava slijepa krtica – ovdje baš
sred zapuštenih panteonskih vrtača
pod stablom jabuke s tobom
u lice bluda zagledana
*
rasplićemo repiće i iz krzna vadimo davno zarijene kandže
iz naših vlažnih njuškica mekotom cijuče jezik
novom proriče dobu
SMOČNICA
nabrekle hvoje hrasta
jedna se o drugu žudno taru
a dolje zamršena i vlažna trava
čežnjom zatreperi svaki put
kad zbuđena voda poljubi obalu
tu vazduh diše oblačke polena
a sladom trnje koru probada
i žbunje se strašću prokine
a iz podašnih krošnji mladica
sveto teklo ulje od koštica
saće iz pčelinjih košnica
s m o č n i c a
skritog si skitništva