Island
1.
Otići ću živjeti na Island
kao jato ptica, dva snopa žita
koja hodaju po suncu
do nesvjestice, kože
mekim uzdama upregnute
u vrtoglavicu.
Kažem: pouzdano je.
ne znači: sigurnost,
znači:
tijelo mi je svezano
i plutam kao ameba,
slobodna
kao pojas za spašavanje
bez čovjeka
koji se utapa.
Taj je prazan centar
Island:
moja potreba
da budem topla
bačena u vodu
moja želja
da te vidim
raznesena bombom
iz mog trbuha
moje ruke
drže dalekozor
i gledaju me s obale
u eksploziji
koja me zove
da zaboravim svoje ime.
2.
Island.
Nakana da se postane hladna.
Da imam samo sterilne misli
i izgovaram samo jednostavne rečenice,
da se nasučem na kamen mokre soli
i jedem nezačinjenu zobenu kašu,
nosim debele vunene čarape,
odreknem se blizine ljudi
i jednom mjesečno posjećujem
bijele lisice.
Voljela bih vječnu zimu,
da je dvorište moje sobe
njezino carstvo
i da legnem na njene jastuke,
da mi priča kako je u mladosti
sjedala na prsa mladića
i s njima ostajala
dok im ne ponestane
zraka u plućima.
3.
Šaljem ti pismo s Islanda:
ovdje je sve bijelo,
kao na snimci oblaka
kroz prozor aviona
kad sam ti dolazila.
Tijekom dana, nebo se činilo
kao da je Sjeverni pol.
Zemlja se nije vidjela.
Po noći, tlo prizemljenja
izgledalo je kao zvjezdana mreža.
Prešućujem smeđe detalje.
Lažem da je padao snijeg.
Pismo na kraju ne pošaljem,
ne počnem mrziti svijet,
zavučem se gola u krevet
i ne plačem.
4.
Tvoja je jezgra malena,
rumeno mekano glatko
tkivo pod hrpom noževa.
Jednoga bijelog jutra,
izvući ću jednog po jednog
kao klinove šatora
i zabosti ih u čela ljudi
koji su te razotkrili.
Dvorište
Odlučila sam: od noćas ulazim
u tuđa dvorišta.
Provlačim se ispod hrđavih ograda
i podšišanih živica
tek toliko zaraslih da se pitam
jesu li svi susjedi otputovali
ili buržoazija počinje propadati
kao naša zapuštena ekonomija.
Na stazi do kuće
ostavljam ubrani lopoč.
Ovo je razmjena prirode za malo pozornosti:
ostavljam im i celer, brezinu koru i komade
suhe košnice
iako su zapravo htjeli jezerce
i u njemu šarana
i na površini plastične patke.
Za ljude je bolje sve što je zeleno
i što im je poklonio netko drugi,
ali kako to objasniti ljudima
koji izvade ježinca iz mora
i puste ga da umre zatvoren u teglici
koju su slučajno ostavili
na prozoru svoje vikendice.
Kako bi se sjećali tog ljeta,
na prozoru imaju polovicu kokosa.
Voljela bih da su iz njega pili koktele
i kasnije u njega tresli cigarete.
Tako bi poslužili svojoj pravilnosti
i ljeto bi im se opet vratilo.
Približila bih se da vidim što imaju unutra,
ali takva bi me blizina navela da pogledam
u njihovu dnevnu sobu.
Njihova me se privatnost ne tiče
jer je predvidljiva.
Otvarali su vino tenisicom,
onako, lupajući od zid,
ili je otac lupao od zid glavom majke
ili su to bili udarci čekića od čavao
kojim su pribijali pikado na drvo
jer su im sve ostale igre dosadile.
Uglavnom, neki udarac je bio,
pa makar udarac glavom
u nečiju drugu glavu.
Možda je čovjek-koza udario drugog
čovjeka-kozu
i iako nije bilo brvna
i nisu imali rogove,
neka se malena srodnost dogodila
pa sam izašla iz tog dvorišta.
I eto me tu.
Kako si iracionalan.
Cijelu mi večer komplimentiraš haljinu,
ponašaš se kao da ne vidiš
da sam gola.
Bunari
Obukla sam se ovako da vas uvrijedim
i to je istina, poluistina i sve osim istine.
Sigurna sam dok sjedim
na okviru svog prozora.
Večernji sam, podbuhli strah od karmina,
ali ipak sam uvijek ljepša od vas.
Vi, mahovinasti djedovi
svedeni na parkove, botaničke vrtove
i privremene autonomne zone
rekli ste mi da je svejedno
na koju stranu okreneš drvo:
grane će se pretvoriti u podzemno
provodno bilje, a korijenju će izrasti
lisnati jezici
ako im trbuhe usmjeriš prema suncu.
Pohranila sam vaše savjete u sitne šupljine
žirova koji mi rastu iz glave
i nastavila svojim putem.
Znam, željeli ste mi samo najbolje. Ipak,
danas sam djevojka-svinja
i k tome sam oduvijek bila nekrofilna.
Mogu vas voljeti jedino ako ležite
i šutite dok vas gledam,
dok grančice mojih kupina zapinju
za vašu uskogrudnu kožu.
Evo, sad plačem.
Činite da se osjećam
kao muškarac.
Raširim li dvosupnice sa svojih leđa,
skočim i poletim,
Zgrabit ću vas za ruku,
reći vam da me odvedete do shopping centra
i kupite mi najljepše hlače.
U tim će me šarenim prnjama
najviše voljeti netko drugi.
Vi ste toga svjesni,
i svejedno biste u mene bacili svu svoju ljubav
da sastavim od nje kamenu haljinu
u kojoj ćemo se utopiti
ja i vaša prostranstva,
samo kad bi vas to zamolila moja iskrenost.
Učinili biste to radi iskustva,
jer ste bunari na čijim se površinama odražavaju
bijele djevojačke ruke
i na svakome dnu postoji bijeli jastuk,
a na jastuku bijelo janje.
Vi to znate i ja to znam,
kad biste me odveli u svoje prošlosti,
pokazali biste mi da ste plišani medvjedi
u nečijem krevetu
i nevine krijesnice nečijeg trbuha.
Zamolila bih vas da mi odsiječete korijen i grane.
To biste lako mogli učiniti.
Jedini problem bio bi
presjeći deblo na pola.
Lako je sastati se s korijenjem, s granama i sa janjetom,
ali što biste učinili
s deblom djevojčice,
što biste učinili
sa svinjskim buretom punim slatkiša
koje su pojela moja usta
Marija Dejanović rođena je u Prijedoru 1992. godine. Odrasla je u Sisku. Živi i djeluje u Zagrebu. Studira komparativnu književnost i pedagogiju na Filozofskom fakultetu u Zagrebu.
2018. godine objavljuje knjige Etika kruha i konja (nagrada Goran za mlade pjesnike i Kvirinova nagrada za mlade pjesnike) i Središnji god (nagrada Zdravko Pucak).