Najvažniji i najglavniji posao ženin: rađati djecu, odgajati ih i za njih se brinuti, nije nikada bio naplaćen izravno ženi, već uvijek kroz muža. I tako se dogodilo, da je mnogi glupan zaboravio, da taj rad procjenjuje kao jedan stvaran rad i govorio je samo o mužu, koji jedini privređuje. To je bio nesmisao. Rad ženin u kućanstvu bio je od početka do svršetka neophodno potreban za opstanak društva, ali su zato milioni muškaraca vršili suvišan posao, gotovo škodljiv, i bila im je jedina isprika, da s njim uzdržavaju svoje neophodno potrebne žene. Iz umišljenosti, djelomično iz bezidejnosti, a uglavnom iz straha, da njihove žene ne poznaju svoju vrijednost, da se ne suprotstave i da ne traže, da budu priznate kao odlučujući faktor u kućanstvu, sporazumjeli su se muževi u tom, da žene ništa ne privređuju, a muževi sve. Odbili su da im priznaju zakonsko pravo na izdatke za izdržavanje kućanstva. Po zakonu sve ono, što je žena imala, kad se je udala, postalo je imovinom muža. Tim je bilo stvoreno takovo stanje, koje je dovelo do strašnog izrabljivanja, tako da su imućne klase izgradile jedan čitav izvještačeni sistem bračnih ugovora. Rezultat je toga bio, da se imanje ženino prenašalo na osobe, koje pred brakom nisu bile ni rođene; žena je doduše za svog života imala prihod iz svog imanja, ali to više nije bilo njezino imanje, već ga je muž mogao profućkati. Međutim, to ovamo ne spada. Nas se ovdje tiče samo činjenica, da je ženi u kapitalističkom poretku gore nego mužu, jer je kapitalizam zarobio muža a time što ženu plaća kroz muža, napravio ju je njegovom ropkinjom. Žena je postala ropkinja roba, a to je najgora vrsta ropstva. To stanovitim poslodavcima vrlo dobro dolazi, jer im to omogućuje, da na drugim poslodavcima zarađuju prljavom konkurencijom, a da o tome nitko ne dozna. Događa se to ovako: Jedan radnik s kćerkama mora da radi za nedjeljnu nadnicu od 29 šilinga (u 19. stoljeću ta je nadnica iznosila 13 š), ili ako je u blizini grada od 30 do 70 š sedmično (od toga još mora nešto ostaviti za doba besposlice). U kućanstvu, koje mora da živi sa 30 š sedmično daljnjih 5 š čini ogromnu razliku, veću nego daljnjih 500 libra za jednog milionera. Ako se prihod tog radnika povisi za 15 š ili za 1 lib sedmično, tada porodica tog radnika dolazi na visinu jednog kvalifikovanog radnika.1 Kako se može oživotvoriti to zavodljivo poboljšanje? Jednostavno time, da odrasle djevojke idu na rad za 5 š sedmično i da dalje žive kod kuće kod svog oca. Jedna djevojka znači 5 š više, dvije djevojke znače 10 š više, tri 15 š više. Pod takovim okolnostima nastale su velike tvornice, koje uposluju na stotine djevojaka za nedjeljnu nadnicu od 4 do 7 š, ali većina ih zarađuje najviše 5 šilinga. To su tzv. gladne nadnice. Ali zato su te djevojke bolje hranjene, bolje odjevene i zdravije nego žene, koje su se morale brinuti same za sebe. Tako su bila nagomilana najveća bogatstva npr. u industriji žigica na račun one zarade djevojaka od 5 š, djelomično također na račun njihovih otaca. Djevojke koje rade u tvornici, zarađuju jedva toliku nadnicu, da bi se od nje mogla prehraniti jedna bolja, nagrađena mačka. A kod toga su zdrave, vesele, jake i dobro raspoložene. Starijim ženama, među kojima ima mnogo udova sa djecom, ako nisu zadovoljne sa takovom nadnicom, odgovori se, da tu ima u izobilju mladih i jakih djevojaka, koje su sretne kad dobiju tu zaradu. Nisu to bile samo kćerke, već i žene radnika, koje su oborile ženske nadnice. Tako je bilo prenatrpano tržište rada kćerkama, i ženama, koje su bile spremne raditi za napojnicu, od koje ne može nikako živiti jedna samostalno živuća žena ili udova. Radi toga postaje brak i na silu glavno zanimanje žena. Mora se pokoriti svemu samo da nađe muža i da tako izbjegne bijednom životu žene, koja je prepuštena sama sebi. Neke se udavaju lako, ali druge, manje privlačive, moraju upotrebiti svakojake smicalice, da dobiju muža, a naravno, da takove smicalice škode ponosu ženinom i ne vode k sretnom braku, osobito kad muž dozna, da je on nešto za nju značio samo dok ga je dobila za muža. To je vrlo zlo, ali stvarno stanje je još gore. Nije odviše pošteno živjeti od zarade muža, s kojim žena nije udata, ali je to ipak moguće. Ako muž ženi, koja trpi bijedu reče: neću s tobom da živim do toga vremena dok nas smrt rastavi, niti u sreći, niti u nesreći, niti u bolesti niti u zdravlju, neću da ti dam svoje ime, ni položaj zakonite žene, ali ako hoćeš biti mojom nezakonitom ženom do sutra u jutro dat ću ti 6 pensa i platit ću ti jedan liker, ili prama prilikama, dat ću ti jednu ili deset libra, ili 100 ili jednu vilu, ili jednu ogrlicu od perla, ili jednu krznenu kabanicu, ili automobil, obično ne biva odbiven. Lako je moguće od žene tražiti, da bude krijeposna, ali nije razumno kad je kaznom te krijeposti glad a nagrada za porok neposredno olakšanje. Ako lijepoj djevojci na jednoj strani ponudite nadnicu od 2 pensa na sat u tvornici žigica s izgledom, da će dobiti otrovanje fosforom i upalu čeljusti, a na drugoj strani ako joj ponudite udoban život pod zaštitom bogatog ljubavnika, kako je to bio običaj među poslodavcima u viktorijansko doba i kako to čine još danas poslodavci na čitavom svijetu, ukoliko ih u tome ne priječe socijalistički zakoni, onda neće biti čudnovato ako ta djevojka dođe u napast, da iz poštovanja prama svom ponosu, iz želje za većom naobrazbom i iskustvom, za boljim društvom, za ljepšim i elegantnijim životom, odluči, da se rađe proda gospodinu za njegov užitak, nego poslodavcu za njegov profit. A ako ju pokušate od toga odvratiti time, da ljepota ne traje vječno, onda ćete ju upravo podsjetiti na to, da se ljepota svrsishodnom njegom dade dulje sačuvati, nego što traje ono doba kad se ženama, »starijim od 24 godine«, zatvaraju vrata tvornice i na njihovo mjesto dolaze mlađe djevojke.
1 Ovaj je članak dio Šoovog djela The intelligent woman’s guide to socialism and capitalism.