GOSPAVA I IVANA. DVIJE UKRŠTENE GRANE LOZE I JEDAN OKIDEN NOS
U Pristanu, na zatvorskom ženskom odjeljenju, leži Gospavina jetrva Ivana. Uhapšena je sa riblje pijace jedne nedjelje u kojoj je imala nesreću ili sreću da je zapazi mladi poručnik Aldo. Kući joj je sjedio vazda namršten domaćin, Milivoje, treći po redu Vladov brat, zbog inadžijske prirode prozvan, još u tinejdžerskom dobu, Musa, zbog najčešće izgovarane uzrečice: vidjećete kako Musa dere jarca. Danas od inata nema ništa (sav je odušio na kažnjavanje žene onomad) zapušten i potonuo u piće, sva mu je preostala rabota da do podna mrzi sebe a od podna cijeli svijet, nepravedno zakinut za dio očevine, kuću dvospratnicu u najljepšem dijelu starog grada sa đardinom i prvim dućanom u nas. Po neopozivoj očevoj odluci, u cjelosti je pripala najstarijem bratu Vladu, mužu Gospavinome, dok su mlađi završili u ove divlje glavice (inače prelijepa porodična zemlja njihove majke, na vrhu brda sa Arapovom kulom na najvišoj tački sa koje puca panorama na čitavo primorje pa i na kopno susjedne Italije kad je vedro).
Drugi po redu brat, u komunistima je odavno, njega kuće i nasljedstva ne zanimaju, a najmlađi Lujo, izrod je i baksuz, pjesnik vele: „to ti je isto ka’ budala“.
Nemaju djece a godine lete, već je premašila tridesetu pa je više slabo i gleda, a sve se češće osvrće po selu za prispjelim djevojkama. Dok ga ne pojuri kakav brat ili rođak štapom pa se uvuče posramljen u jazbinu, kao u mišiju rupu. I vazdan pije. Od kada se udala, Ivana nije više mazala lice ugljem kao dok je bila kod majke, da se naruži pa da je niko od italijanskih vojnika ne pogleda, smatrala je da je marama oko glave koja joj je skrivala bujnu kosu, dovoljna. Muž joj ionako nije prigovarao, sve dok je na stolu bio čokanj rakije uz fadžolu. Gazda štanda koji je puštao da kod njega proda pomalo suvih smokava i maslina a zauzvrat ga razgovara ili mu pomogne da očisti ribe kad vojska otkupi naveliko, nije imao za nju radnu dozvolu, što je Italijanu, Aldu, poslužilo da je odvede bez otpora.
***
E od te babe Ivane, rađaju se prvi zdravi muški nasljednici u familiji. Međutim, začeti iz italijanske sperme. Dvojica su, jedan za drugim, rođeni u zatvoru sa svim ličnim privilegijama, ali nažalost, mlađi, Mario, već u drugoj godini umire od šarlaha (zbog čega se Aldo surovo osvetio čuvarima ženskog odjeljenja) koje je vrlo brzo mrak pojeo. Do ostvarenja njegovog sna, da makar, starijeg sina, Marka ako ne i Ivanu, prebaci u Italiju sa prvim trupama koje su kapitulirale, takođe nije došlo. Uhvaćen je u zadnjoj godini primo-predaje ratnih zarobljenika a Ivana je poslužila za primjer, muž joj je u uskom krugu odabrane familije i bliskih prijatelja, žaračem lomio nos, sve dok se na njegovom mjestu nije ukazala groteskna šupljina. Da se svakodnevno podsjeća na bruku koju mu je nanijela. Aldovo je kopile ostavio da mu služi u baštini dok se ne smiri poslijeratna situacija pa da i njega razmijeni, ali ovog puta s rodbinom italijanskom za podebeli svežanj lira. Tu je namjeru gajio naročito noću, uz plamen vatre i čokanjče sve dok mu stariji Crveni brat, po povratku iz komunista, nije jedne noći razbio čizmom vrata i priprijetio da dijete mora zakonski da prizna: „on će se pobrinuti da se cijela situacija zataška“. Taman posla da se zna da u njihovoj kući ima miješane krvi, ne bi se oprali ni u budućih devet koljena.
Italijanski zatvor u Pristanu, brzo će otići pod ruševine ispod praga kolektivnog sjećanja.
***
Ivana sad nosi maramu kao feredžu muslimansku, sve dok je van kuće. Onaj njen zlotvor joj je strgne odmah s vrata, ćera je da sina poslužuje za stolom takva, rugoba. Guta knedle i spava s nožem pod jastukom vrebajući trenutak u kojem je toliko obeznanjen od pića da ga prikolje kao kokošku. Ali ruka zadrhti u zadnji čas, povedena savješću, zna da je kriva i pokunjeno se okrene na drugu stranu postelje. Noću je jebe ispod jorgana a glavu joj gurne u jastučnicu, tu ni marama sad ne pomaže jer može da spadne a njemu se odmah zgadi jer zna šta joj je po sredini lica on načinio ali se ne kaje, odmah mu spadne i ud a hoće nasljednika. Ima i on na to pravo! Jebe je da joj probije zid materice, da joj na kičmu pod vrtirep kučke izađe. Ali još ništa. Ne da mu Ivana da je slomi, danju se podvezuje čistom gazom, odozdo ispod suknje pa preko kukova, da veže bol od noći i nastavlja da radi u gazdinstvu koje je sad, uz sina Marka pod njeno desno rame, koji raste i jača iz dana u dan, i ono raslo kao iz vode. Imali su maslina, pomorandži i limunova, koje su nosili na Balšića pazar na Cetinje, i za nekoliko godina dogradili još jednu kuću uz prizemnu.
Samo ponekad, naslonjena na vito stablo bora pod kućom, prisjećala bi se dodira njenog Alda, ne bi nikad saznala šta su nježnost i ljubav da njega nije srela. Pa pogleda na svoga crnomanjastog dječaka i oči joj ispune suze radosnice. Izboriće se on za svoje mjesto pod suncem. Njen Marko kojeg onaj najmlađi đever Lujo, vjetrogonja, zove Aurelije, najplemenitiji rimski imperator (ali ona ne smije sa njim ni riječ preko ograde da razmijeni) jer bi je muž izbacio iz kuće. Od njega su svi davno digli ruke, jer su vidjeli da nema nikakve koristi od budale pa još i načitane: te su najgore. Jedino ga je Vlado Gospavin, dok je bio živ, primao u kuću, zbog čega su ga braća omrznula još i više.
„Jak je kao bik“ njen Marko. Mario je bio nekako višlji i vižljastiji, pogleda često uprtog u daljinu, iako beba izgledao joj je već poput starca, ne bi on ovo preživio sve i da je ostao živ. Suđeno je bilo da Marko jedini zdrav preostane od muške čeljadi u familiji i da njemu na kraju sve pripadne.
Ivana više nema nikog normalnog među sestrama i bratom, najstarija Stana, pobjegla je sa vjenčanim kumom u Ameriku, uvrijeđeni muž je sustigao nakon pola godine i iskasapio nožem u poodmakloj trudnoći. On sam, završio je u duševnoj bolnici. Marica se udala u susjednom selu ali nakon što je rodila i treće retardirano muško dijete, muž joj je poludio i sve ih zapalio jedne noći u zaključanoj kući na kojoj je prethodno daskama zakucao prozore. Brat jedinac se rano propio, zaglavio je triper od neke lokalne kurve koji je, istina, uspješno preležao uz pomoć melema barskog hodže, ali je ostao pomućenog razuma.
Nije bolje ni sa strane njenog domaćina, Crveni brat je u Partiji, doduše rođen kao drugi iza najstarijeg Vlada ali po čuvenju vazda prvi sije strah i trepet, najmlađi, Lujo, neženja je u kolibi na vrhu sela, podno Arapove kule, čuvar koza i nesuđeni pjesnik, još dvojica srednjih su pooženjena, tu iza sela obojica ali oba prgava i bez potomaka, i jedan i drugi samo po jednu šćer imaju, za ne povjerovati, a što da ne? – kad su dvije sestre uzeli da prispoje dvije prćije. Prvijenac Vlado je, ruku na srce, bio dobar i bez mane ali sve mu je naopako pošlo kad mu je došla Gospava iz Risna, stari morski vuk bio je ulovljen bez borbe. I sad se drži, gorda ka’ vazda, Gospe, ma joj džaba, život joj je udario šamar pravo po ponosu. Muž joj je stradao na moru a jedinicu ćerku je ispustila iz ruku rano, sad joj je samo unuka ostala. Tako joj i treba kad je redom odbijala prosce i nijedan joj nije valjao. Čekala je kao pravu ljubav biće, pa se zbog toga udala na drugi kraj obale za najbogatijeg starograđanina, pomorca u debeloj mirovini koji je imao najljepšu kuću u starom gradu a pride još uz nju i dućan. Kao da nije na njenom mjestu mogla biti Ivana ili bilo koja druga od naših pitomih đevojaka.
Roman Kakofonija autorke Katarine Sarić otvara se pred nama kao “javna kuća” višedecenijske porodične sage. Tekst je smišljeno pisan u “komadima”, bez predaha, kao proliven bes i bol koji je posredovan umnoženim narativnim instancama. Raskomadano telo, pre svega žensko, i tako rasparčano i silovano i dalje okuplja i rastura ovaj jeziv dom istorije, politike, kulture i tela koja pod tim pokrovom žive i umiru. “Otvaranje kuće Piran” za javnost, od dućana do bašte i teatra na čijim kapijama stoji natpis “KAKOFONIJA”, čitanje se razgranava i zamire, nalik pesmi “Kakofoničarki”, koju čine ženski članovi porodice Piran. “Tešku prljavštinu decenija i živo blato” u kojima su zarobljeni stanari ove “kuće”, naratorka će izgovoriti u jednom dugom kadru bez rezova, kao povraćeni sadržaj sećanja na nekoliko generacija piranske loze. Ženska linija je “veštičja” i stradalnička i snažna, za njom meštani “triput pljuju”. Muška linija je data na polju razgradnje i destrukcije, zaborava i nasilja. To su oni koji se kriju iza ogovaranja i stradaju na pomorskim putovanjima i u pečalbarskom znoju. Okosnicu knjige čine zločini, žrtve, ljubavi i zlostavljanja. Kružnica naracije i okućnica teatra se širi i sužava i žrtve postaju dželati, igrajući nova punk-kola novih zločina.
Mirjana Stošić, Beograd